Samstag, 8. Dezember 2007

O osjećaju boli



"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "

studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom.

A kada počinje starost? Da li proces starenja počinje već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu?

U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezane uz Sfingu i Edipa:

"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?" Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom."
Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena.
Kada doista počinje proces starenja?
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.
"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta." Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja.

Osjećaj boli je nažalost, često, jedina čovjekova veza sa nekim, od njegove svjesne spoznaje zaboravljenim, dijelovima tijela. Bol kao neugoda i alarmni uređaj je pokazatelj da se nešto ugnjezdilo u tijelu, nešto što ne pripada tamo, nešto strano i nepoznato, nešto opasno i prijeteće, dakle, nešto čega se treba riješiti, nešto što treba pobijediti.
Akutna, neugodna bol je, obično, reakcija našeg živčanog sustava na oštećenje nekog tkiva u tijelu. Osjećaj boli se prvo zrcali u senzorma, malim živčanim završetcima u oštećenom tkivu, a onda se nervnim putevima širi i dolazi do naše svijesti. Oštećenja se mogu javiti u strukturama zglobova, mogu biti opekline na koži, upalni procesi unutar tijela, predznak srčanog infarkta, itd. Funkcija akutnih bolova je upozorenje i znak da se u tijelu događa "nešto" što treba spriječiti, a to je u isto vrijeme i vapaj tijela našoj svjesnoj spoznaji da mi sami trebamo "nešto" ozbiljno poduzeti da bi suzbili njeno širenje ili prelaženje u kronične boli.
Kronične, dugotrajne boli, različitih uzroka i intenziteta, su mukotrpne i dosadne, smanjuju kvalitetu života, trajanjem snižuju prag tolerancije boli, a time ograničuju dnevne aktivnosti pogođene osobe.
Najkarakterističnije kronične boli su u narodu nazvane kostobolja. To je na različite načine opisan osjećaj boli koji, po mišljenju pacijenata, kao da skakuće od jedne kosti do druge, od jednog do drugog zgloba, pa preko kralježnice i njenih mišića se uvlači u lubanju i prouzrokuje još i različite oblike glavobolje.
Paušalna dijagnoza, koju si čovjek nažalost vrlo često sam postavlja, je reumatizam. Reumatizam je bolest sa tisuće lica, ali nažalost uzrok reumatskim bolestima je još nepoznat. Liječenje je simptomatski, ovisno o tegobama.
Tako pomiren sa činjenicom neizlječivosti, on često određuje sam sebi i terapiju u obliku tableta protiv bolova i mirovanja. Tako se krug njegovog"neznanja" zatvara. On ne razmišlja o bolu kao sindromu, nego pošto ga boli jedan dio tijela, on taj dio tijela jednostavno isključuje iz svakodnevnog pokreta, ne osjećajući da pri tome previše opterećuje druge dijelove tijela.
Mirovanje i tablete prividno smanjuju osjećaj boli, ali ne odstranjuju njen uzrok.
Fiziologija i patofiziologija nastajanja i razvoja osjećaja boli je prekomplicirana da bi našla mjesto u ovoj studiji o pokretu pa se zbog toga neću upuštati u to.
Ja sada želim pisati o osjećaju boli kao fenomenu utjelovljenog uma, o neugodi svakodnevnog života koja uvjetuje, skoro, sve druge psihičke i fizičke promjene u tijelu. Taj neugodan ljudski osjećaj je konačno dobio mjesto u medicinskoj dijagnostici pod imenom sindrom boli.

Pošto smo, na dugom putu biološke i civilizacijske evolucije, tražeći mjesto u prostoru svijeta u kojem živimo, izgubili kontakt s prostorom našega tjela, osjećaj boli je signal koji nas poziva da potražimo crne rupe u našoj svjesti, tajnovite simbole našeg zaborava, mjesto s kojeg trebamo krenuti na putovanje u ono nama nepoznato, u univerzum našeg utjelovljenog uma.
Mi imamo osjetilo vida i sluha, opipa i mirisa, ali nemamo određeno i imenovano osjetilo boli. Bol je osjećaj i stanje u kojem se nalazimo. Iz aktivnog osjećajnog stanja, spoznavanja boli, obično prelazimo u pasivno stanje podnošenja boli. Nepokretnost našega tijela i pasivnost našeg uma je najbolji medij u kojem se osjećaj boli može nesmetano širiti.
Očigledno je da se čulo boli na neki način pravilno rasporedilo cijelim tijelom, bez posebnog mjesta boravišta na koje bi se moglo djelovati. U medicini je danas poznat fenomen reflektiranja boli, što znači da je njen uzrok, često udaljen od mjesta na kojemu je osjećamo.
Tako bol, kao pojam, postaje dio fenomenologije samosvjesti pa o njoj možemo misliti i pisati, ona postaje osjećaj, istinska svjesna spoznaja, osobni doživljaj, u znanosti objašnjena kao
filozofska qualia.
Fenomenologija svijesti je filozofska disciplina koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji. Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi otvaramo direktan put do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo.
Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i traženja definicije, da me boli.
Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo:
bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po kostima, jednostavno rečeno, boli me.
Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša Qualia.

Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj tjelesnog stanja u kojem se nalazi o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje izgubljenog vremena".

Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa.
Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava.
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol postaje veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim umom.

Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar organizma u kojem nastaje.




Ako me nešto boli, na primjer glava, tada postajem svijesna boli, u boli koju spoznajem, svjesna njenih unutarnjih svojstava koja su osjetilni oblik tog doživljavanja, bez obzira na moguće vanjske uzroke tog procesa, kao napr. promjena vremena, udarac u glavu i slično. Svijest i svojstva boli se ne daju iskazati čistom fizikalnom definicijom. Ta svojstva su odnos između mog duševnog stanja i vanjskog pokazatelja tog stanja, obično, ukočenost mišića i nepokretnost zglobova.

Kad tako govorim o boli isključujem pri tome njene subjektivne, pa čak i njenu fizikalnu i kemijsku kakvoću. Po toj definiciji, bol postaje ipso facto bol, to jest, bol sama po sebi. Bol tako iz osjećaja postaje moje svjesno spoznatljivo emocionalno stanje.
Taj dobro poznati, ali često nepodnošljivi, osjećaj postaje dominantan i upravlja svim našim raspoloženjima:
gubimo apetit,
postajemo razdražljivi, agresivni
ili potpuno apatični, šutljivi
što na koncu, može završiti depresivnim stanjem duha.

Moja misaona, ideokinetička slika boli

Ja zamišljam bol kao prostor u kojem je nestalo mog osobnog ritma. Zamišljam je kao prostor koji se u mom tijelu razvio tuđim ritmom, koji se sukobljava titrajima moje životne energije.
Bol, ta "nezvana gošća" u mom tijelu, zatvorena u prostoru, koji je sama stvorila, svojim, meni tuđim ritmom, postaje moj nedjelotvorni pokret.
Geometrija moga tijela je narušena mojom krivicom i bol se uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.
Bol se širi u onim djelovima tijela koje nisam prije svjesno spoznavala, pa sada počinjem osjećati taj prostor kao neugodu. Mogu ga opisati, kao ubod nožem, kao pulsiranje krvnih žila, kao pečenje, kao udarac tupim predmetom, kao boranje svrdlom, itd. No taj opis još uvijek nije dovoljan da budi isti osjećaj u osobi kojoj ga opisujem. Tako bol ostaje samo subjektivni doživljaj Qualia, sindrom nepoznatog porijekla, uzrokom promjena mojih duševnih stanja.

Bol postoji u prostor- vremenu moga tijela kao jedinstven doživljaj, a svakim njenim ponavljanjem bol postaje novi razarajući događaj za geometriju tijela i pokreta. Zglob do zgloba, ruina do ruine, novo oblikovani prostor- vrijeme bez mog ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže, a ja to osjećam samo kao bol. Tako mi postaje jasno da je to osobno iskustvo, za mene verbalno uporedivo, ali nije izjednačavajuće. Čini mi se da bol, ta nezvana gošća u mom tijelu svaki puta oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke otvara novi krabuljni ples mojih osjećaja.




Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom zakriveno lice?
Bol treba akceptirati u trenutku njenog nastajanja, a onda pronaći put i način njenog suzbijanja.
Doživjeti bol u cijeloj njenoj jačini je neugodan osjećaj, osjećaj koji blokira druga osjetila, pa tijelo koje misli bez znanja i povjerenja u znanje drugih, reagira linijom manjeg otpora. Sjedinjenjem misonog dijela mozga i sposobnosti tijela usmjeravamo emocionalnu energiju, doživljavamo bol kao upozorenje, sjedinjujemo tijelo i spoznaju o njemu te tako uključujemo i onaj davno uspavani kritični dio samospoznaje.
Uzrok boli sustava za pokretanje, se obično krije u promijenjenoj i poremećenoj geometriji tijela i pokreta.

Geometrija tijela i pokreta?

"
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu
."




Pokreti su živuća arhitektura prostora, a arhitektura je umjetnost. Arhitekt je umjetnik koji oblikuje prostor po zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt spoznaje i četvrtu dimenziju te uključuje prostor- vrijeme u svoje stvaralaštvo. Promatrajući djelo nekog arhitekta mi osjećamo dinamiku prostora koju je on utkao u svoje djelo.
Ljudski pokret je jedino sredstvo da se arhitektura "doživi" sa svih njenih strana, iznutra i izvana i da se doživi skladnost i harmonija prostora koji je stvorio arhitekt slijedeći svoje znanje i svoj talent.
Krivom upotrebom tijela, nepravilno izvođenim pokretima mi nepravilno opterećujemo njegove strukture i narušavamo geometriju njegova prostora.
Pobjediti bol njom samom, je osnova jedne vrste, pasivne terapije koju provode specijalizirani terapeuti i imaju u tome uspjeha. Oni obrađuju bolna, napeta mjesta u mišićima, dubokom masažom i na taj način opuštaju mišiće, da bi pokret ponovo dobio svoj stari obim i ritam.
Svjesnim pokretom u području boli možemo postići isti učinak, jer kad je nešto svjesno učinjeno, rezultat ostaje dugotrajniji i postaje znanje koje možemo pohraniti u pamćenje. Bol je iskustvo, a iz iskustva se uistinu može učiti.
Bol i njezin prostor bi trebalo sjediniti u pokret i osobnim ritmom oblikovati novi prostor, pa sljedeći zakone biomehanike ostvariti i pravilno opterećenje struktura tijela. Često se dogodi da u zanosu nekog lijepog trenutka, nekim ritmičnim pokretom nesvjesno pređemo prag osjetljivosti i bol nestane kao što je i došla.
Pokret, tako, postaje najprirodnije sredstvo protiv boli.
Glavobolja je jedan od čestih uzroka odlaska lječniku i posjete fizioterapeutu. Klasična povijest bolesti, upisana u lječničkim aktima, je vrlo često glavbolja bez vidljivih patoloških faktora:
Roentgenske slike i nalaz krvi uredu, krvni pritisak u granicama normale, napetost mišića povećana u podrućju vrata i ramena uzrokovana dugosatnim sjedenjem za computerom.
Terapija:
Tablete protiv glavobolje i fizoterapija za instrukcije opuštanja mišića vrata i ramenog pojasa.
Pacijent, obično smatra da ga doktor gleda kao hipohondra, odlazi bez motivacije, bezvoljan u terapiju i misli, mene boli glava, a on mene šalje da popravim vrat koji me uopće ne boli.
Tu je došlo do nesporazuma, do pomanjkanja informacija, do neuspjele komunikacije. Osnova dobrog zajedničkog rada, lječnik, pacijent, terapeut je u ostvarenju povjerenja. Pacijent nemora i nemože znati sve međusobne veze i uzroke boli, ali mora znati ispričati priču nastajanja te boli. Prije posjete lječniku bi trebao misaonom slikama i misaonom gimnastikom, te kontrolom situacija koje su uzrok nastajanja glavobolje, sam sebi stvoriti "povijest" te boli. Lječnik dobivši sve potrebne informacije bi trebao pokušati, razumljivo, objasniti šta je cilj terapije na koju ga se šalje, morao bi znati pacijenta motivirati u želji za ostvarenju novog znanja o tijelu i njegovom funkcioniranju. Od kakvoće rada terapeuta i pacijentovog povjerenja prema njemu ovisi i konačni izhod liječenja. Terapeut mora od prvog trena tretmana objasniti pacijentu bitnost njegovog svjesnog sudjelovanja u terapiji. 4- D samopoimanje je metoda kojom patijenta uvodimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu i na taj način mu ukazujemo da je cijeli proces ozdravljenja ovisan o njegovoj konačnoj odluci da sam preuzme odgovornost za ostvarivanje cilja terapije.

http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Moja glavobolja može biti uzrokovana ukočenjem vratnog kralješka, ali ono što ja osjećam je bol u glavi i tako dolazi do mješanja svojstava. Glavobolju doživljavam u prostoru unutar lubanje i dajem joj svijesno svojstva neugode, ne tražeći uzrok njenog pojavljivanja. Bol doživljavam na mjestu njenog predstavljanja, a ne na mjestu nastanka boli.
Ako usporedimo glavobolju sa projekcijom neke slike na platnu, tada znamo da slika nije na platnu, da je to samo ono što mi vidimo, slika je na filmu u projektoru. Na platnu nema mrlje, pa isto tako ni u mojoj glavi nema fizikalnog oštećenja, ali kao što slika na platnu postoji, ja je uistinu vidim na platnu, tako ja uistinu osjećam bol u glavi.

Dakle, na putu suzbijanja boli, najvažnije je osjetiti razliku između mjesta njenog osjećanja, u mom slučaju je to glava, i mjesta njenog nastajanja, a to je promjenjena geometrija prostora prostora vratnih kralježaka. Da bi terapija bila učinkovita ja moram svjesno spoznati i razlikovati mjesto uzroka nastajanja boli od mjesta njenog osjećanja.
Tu se često susrećemo sa nemogućnosti svog svjesnog doživljavanja geometrije tjela.
Večina ljudi na ovome svijetu je postala "pasivan konzument zdravlja", a to znači da predaje održavanje svog zdravlja u tuđe ruke, ruke lječnika ili terapeuta. Neki svoje "zdravlje"predaju snazi i znanju computeriziranih aparata koji odstranjuju masno tkivo, spriječavaju nastajanje i razvoj celulita, drugi odlaze na kozmetičke operacije, kojima mjenjaju izraz lica, oblik bokova, širinu struka.

Naša svakodnevica je postala sajam na kojem kupujemo tuđe i prodajemo svoje proizvode pa se tako ponašamo i prema vlastitim tijelu. Čovjek je u današnje vrijeme uvjeren da nema vremena, pa naučen na gotove, dobro formulirane i promiđbom mu nuđene lijepo upakirane "činjenice", slijedi trendove čak i u izgledu. Smatrajući da je vanjski, vidljivi oblik njegovog tijela najvažniji za kakavoću njegova življenja, on njeguje samo tog svog "pokazatelja" i vjeruje da je njegova postura rezultat stalne, uvijek iste infrastrukture i da na njoj više nemora raditi. Danas susrećemo pedestogodišnjake, šesdesetogodišnjake sve češće i sedamdesetogodišnjake s tijelom i outfitom Barbika i Kenova, mnogi im se dive, žele ih slijediti, ali nemaju dovoljno novaca da bi si taj izgled mogli kupiti.

To je razlog da čovjek postaje stranac u vlastitom tijelu, da dozvoljava nekim tuđim titrajima da usmjeravaju njegovu energiju i on se s time se čak i miri jer vjeruje da je to upravo ono što njegovo tijelo treba.
Ponovo ću citirati Prousta, da bih jasnije objasnila sposobnosti našeg utjelovljenog uma pri savladavanju pasivnosti tijela izazvane bolom, umorom, psihičkim stanjima:

"Ali taj umor, da bi nas spustio do najdubljih rovova u podzemlju sna, umor, gdje nikakav odsjev prošloga dana, nikakva iskra sjećanja više ne osvjetljuje unutarnji monolog, ako i on sam ne prestaje, prekapa tako dobro tlo u sedru našeg tijela,da pomoću njega tamo, kamo naši mišići zadiru i svijaju svoje izdanke i gdje udišu novi život, opet nalazimo vrt gdje smo bili djeca. Ne treba putovati da bismo ga opet vidjeli, treba samo sići da bismo ga ponovo našli. Što je pokrivalo zemlju, nije više na njoj, već ispod nje; da se vidi mrtvi grad nije dovoljan izlet, potrebna su iskapanja"

Tijelo ima sposobnost primanja dojmova. Naš utjelovljeni um to, nepoznato, anonimno lice naše stvarnosti je kao galija puna skrivenog blaga, ruke i noge su pune usnulih uspomena, pa time čovjek u svom tijelu i univerzumu misaono- osjetilono- osjećajnog u sebi posjeduje sve imperative za održanje unutarnje i vanjske ravnoteže, a time i aktivno održanje svih potrebnih mu sposobnosti.
To je umjeće svijesti o tijelu, 4- D samopomanje, samospoznaja kojoj se moramo vratiti. Svijest o tijelu znači živjeti u čistom prostor- vremenu, a time ga i posjedovati, osjećati se suvremenikom.
Ono što spaja tri dimenzije geometrije prostora našeg tijela je vrijeme.
Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i zbilju stvaranja:
ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca;
sav život, pun i prosti.

Prostor- vrijeme ta četvrta protega našeg postojanja je dinamična dimenzija, ona je naš ritam i naša dinamika, prostor- vrijeme je naš pokret i život .
Posjedovati prostor- vrijeme, znači posjedovati prošlost, sadašnjost, ali i budućnost, znači biti u istom trenutku i u jednom i u drugom i trećem. Pri tome ne smijemo samo mehanički reproducirati činjenice, nego iza svakodnevne, banalne realnosti pronaći istinsku vezu između nas i prirode, u nama samima stvoriti univerzum te kroz osjetila za spoznavanje unutarnih stanja tijela, znati osjetiti, a onda svijesnošću znati i izraziti svoju osobnu impresiju. Svjesno doživljavanje univerzuma umnoga u nama nas usmjerava ka stvaranju unutarnje mikroklime koju vjetrovi zaobilaze, a 4- D samopoimanje tada postaje senzualna oaza u pustinji svakodnevice.
Proust bi rekao,

"Veličina je prave umjetnosti u tome da pronađe, da pronikne, da nam otkrije onu stvarnost od koje mi živimo daleko, od koje se sve više udaljavamo što gušćim postaje konvencionalno znanje koje joj podmećemo, onu stvarnost za koju nam prijeti ozbiljna opasnost da umremo, a da je nismo upoznali, a koja nije ništa drugo no život sam, onaj život koji zapravo svakog trenutka prebiva ne samo u umjetniku nego i u svakome čovjeku."

Bol koja me obuzima i širi tijelom me udaljava od stvarnog života. Tijelo postaje posuda straha, "Pandorina kutija"u kojoj su zatvorene sve patnja, muke, nesreće i boli koje bi čovjeka mogle zadesiti. Pandora, usprkos svim upozorenjima, otvori posudu i unutra sakupljene patnje, muke, nesreće i boli izletješe, a vjetrovi ih razniješe među ljude. U posudi je ostala, još samo nada.
Krenem li od svijesti o tijelu i otvorim posudu ona mora ostati otvorena do kraja, jer oslobođenjem, samo, strahova ja još uvijek nisam pobijedila bol, a tijelo bez strahova, je u vječnoj opasnosti. Rješenje je u meni samoj u mojoj ustrajnosti na tom nepoznatom putu pronicanja u stvarnost koja mi je bila daleka, od koje sam se , baveći se tijelom kao instrumentom, sve više udaljavala. Ono filozofsko "ja", moj utjelovljeni um, bitak sam, je bol i nije bol u isto vrijeme. Šta ću od toga biti, ovisi o meni samoj, o mojoj odluci i na koncu, najviše o mom kreativnom mišljenju s kojim prerastam mjerljive dimenzije svijeta i prelazim u moj osobni mikrosvijet, među dimenzije sjećanja, pamćenja i učenja, među dimenzije u kojima je sakriveno i samoozdravljenje.

Senzomotorna amnezija

Konačna obrada i svjesni doživljaj boli je, velika gala, predstava koja se odigrava posredstvom mozga, u univezumu našega uma, pozornici velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Bol postaje pravi puni osjećaj tek kad mozak svojim djelovanjem preradi dobijene podatke o mjestu njenog nastajanja, njenoj jačini i trajanju, u osjećaj koji mi tek onda svjesno spoznajemo. Pretvarajući te podatke u osjećaj, mozak pamti osjećaj boli i pretvara ga u spoznaju koju nazivamo iskustvo. Ostali čimbenici, kao na primjer, spoznaja vremena pojavljivanja boli, uvjetuju razvijanje pratećih procesa osjećaja boli i pretvaraju je u moje duševno stanje.
Mozak je, svojim djelovanjem stalno, prisutan u pokretima tijela i iz njih nastalih osjećaja. On neprestano organizira, usmjeruje, nadzire i popravlja te procese.




Naš senzomotorni sustav je često, zbog narušene geometrije tijela izazvane nesvrsishodnim držanjem tijela i neusklađenim pokretima, preopterećen i oštećen, pa se brani svojim refleksnim protudjelovanjima. Ukoliko se ta protudjelovanja pojedinih grupa mišića ponavljaju, dolazi do njihovog grčenja. Mozak ne poznaje mišiće nego pokret, pa s vremenom nedovoljan rad mišića pohranjuje u pamćenje kao "okrnjeni" pokret, a čovjek ga, nespoznavajući njegovu manjkavost izvodi kao da je uobičajen. Informacije koje u mozak stižu iz mišića i zglobova postaju sve oskudnije, s vremenom je pokret u zglobovima sve teže izvediv, sve je veća ukočenost mišića, a bolovi pojačani. Mozak to pamti i postupno mijenja sliku o pokretu što za čovjeka znači početak gubitka osjećaja za pravilan obujam pokreta. Zablude su da se samo starenjem gubi pokretljivost i da će mirovanjem bol proći. Gubitak motoričkog pamćenja je proces koji ne počinje u starosti, već se može javiti i u najaktivnijem razdoblju života. Da nebi došlo do toga, na pojavu boli treba djelovati odmah. Ne učinimo li to put ka staračkoj slabosti možemo utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju jest da s godinama tjelesna aktivnost popušta. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka: Djelatnost održava ustrojstvo ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, zaboravit će ih.
Senzomotorni sustav , je važan dio našeg sustava za pokretanje. On čovjeku u konačnici omogućava kontrolirano kretanje.

Da zbog bolova ne bi došlo do gubitka motoričkog pamćenja, na pojavu osjećaja boli trebalo bi odmah reagirati. Najveća prevara samoga sebe je pomisao:

počeo sam stariti pa gubim pokretljivost ili budem li mirovao bol će proći.

To je onda, stvarno, put ka staračkoj slabosti, a taj put si možemo, nesvjesno utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju je mišljenje da sa godinama tjelesna aktivnost popušta. Stvarnost izgleda čisto drugačije. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka:
funkcija održava strukturu ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, izgubit će ih.

Ovaj savjet je sa stajališta anatomije, fiziologije, neurologoje i psihologije, jedino, pravi i potpuno korektan.
Kada se bol, bilo koje vrste, javi potrebno je konzultirati lječnika. Poslije dobro postavljene dijagnoze puno je lakše poduzeti i pravu terapiju. Farmacija, kao nauka, je toliko napredovala da skoro za svaku vrstu boli, pa čak i duševnu, postoje odgovarajući ljekovi, koje, pridržavajući se uputa, treba i uzimati. Kod jako neugodnih, jakih, akutnih bolova, koji blokiraju sva druga osjetila, postoje injekcije koje vrlo brzo smanjuju bol i povisuju prag osjetljivosti na nju. To bi bio prvi korak u terapiji boli. No to nekada nije dovoljno i sigurno nije konačno riješenje.
Ukoliko je nakon liječničkog pregleda ustanovljeno da u tijelu nema upalnih ili nekih drugih po život opasnih procesa, automatski je upaljeno i zeleno svijetlo za borbu protiv boli pokretom, da ne postane kronična, da se ne smjesti u sjećanje, da ne počne dominirati mislima i osobnom voljom, da ne zaustavlja želje i ne stane na put njihovim ostvarenjima. Sustav za pokretanje mora funkcionirati kompletno. Poremećaj u jednom njegovom dijelu može izazvati kolaps cijelog sustava.
Moj konzept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz moje ideje o pronalasku učinkovitog sredstva protiv senzomotorne amnezije.

Svjesno izvedenim pokretima, misaonim slikama, funkcionalnom i ekonomičnom upotrebom tijela održavamo geometriju tijel i pokreta a time i njegovo korektno funkcioniranje i na taj način ne dozvoljavamo mozgu zaborav. Ekonomično ne znači ne trošiti, nego pravilno rasporediti energiju tijela. Biti odrastao ne znači prestati skakutati, trčati, preskakati, valjati se po podu, hodati bos, smijati se bez razloga, plakati od bola, itd. Oprostivši se od djetinjstva mi krećemo putem neke lažne sigurnosti. Sputavajući sve instikte u sebi, punimo mozak praktičnim znanjem, radimo iz egzistencijalnog straha previše, te, čisto, nesvjesno gubimo one sitne pokrete koje su nas činili djetetom.
Postavši potrošačima, kupujemo najmodernije aparate koji nam pomažu pri poslu i obavljanju svakodnevnih aktivnost. Kupujemo automobile i brinemo se o njihovom pravilnom funkcioniranju, a ako zakažu idemo odmah mehaničaru, slušamo savjete o njihovoj pravilnoj upotrebi i trudimo se da oni dugo traju. U isto to vrijeme ne razmišljamo o pravilnom funkcioniranju našeg najpotrebnijeg aparata, sistema za pokretanje, nego ga iskorištavamo dok ne počne boliti, a onda mu jednostavno smanjujemo životni prostor vanjski i unutarnji i krademo mu ritam i dinamiku. (To je isto kao kad bi automobilu kod kvara, jednostavno, isključili par brzina i vozili samo u drugoj dodavajući gas.)
Mozak pri tome dobija sve manje informacija o pravilnosti i obimu pokreta, kosti sve manje potrebnog pritiska za održanje strukture, hrskavica zbog neupotrebe gubi glatkoću, mišići elastičnost, a time i snagu. Bez potrebnog podražaja, pokret u mozgu polako pada u zaborav i tako dolazi do senzomotorne amnezije. Geometrija tijela i pokreta se iz dana u dan pretvaraju u ruševine nekadašnje dinamičke arhitekture našeg postojanja.

Kineziterapijom protiv boli

Erupciji Vezuva koja je zatrpala Pompeje prethodili su brojni potresi od kojih je najrazorniji bio onaj 67. godine, sedam godina prije katastrofalne erupcije. Pompeji su se brzo oporavljali zahvaljujući svojoj snažnoj ekonomiji, no neke od obnova su još bile u tijeku kada je Pompeje zadesila konačna smrt. Do 24. kolovoza 79. godine, za Vezuv se vjerovalo kako je obična planina. U zenitu tog ljetnoga dana, zatutnjala je zemlja, duša njena je proplakala vatrenim bićima skupljenim u stup visok oko 20 km, spustila kišu od kamenčića i pepela koja je zatrpala sve u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko 20.000 ljudi, koji su tim izdahom zemlje u zagrljaju topline i praha zauvijek ostali u njenoj dubini. .

Ta drevna istina me je potaknula na razmišljanje o boli tom tajnovitom vulkanu koji u mnogim tijelima latentno živi, kao Vezuv, godinama miroljubivo nad gradom bdije, tako se vatra i u našem tijelu krije. Tu i tamo se pojavi kao podrhtavanje tkiva, kao tihi uzdah velike planine, a onda jednoga dana nahrupi u sva naša osjetila kao užarena lava.
Bole me križa. To je općeniti odgovor s kojim odlazimo doktoru i očekujemo od njega pomoć. Lječnik nam pomaže prepisujući ljekove s kojima suzbijamo bol. Sljedeće pitanje bi bilo: Što su za mene križa?Križa su onaj dio leđa o kojima do trena pojave boli nisam razmišljala, koji je, do ovog trena, bio nepoznati otok u mom tijelu.Pitanje:"Zašto me bole križa?" ostaje često bez pravog odgovora ako se ne pozabavimo tim nepoznatim otokom u tijelu.
Stvaram si misaonu sliku otoka i tražim na njemu mjesto iz kojeg izvire bujica tog neugodnog osjećaja. Čini mi se ka da je cijeli, taj do sada nepoznati dio mog tijela, užareni krater iz kojeg se izljeva lava i teče prema nogama.

Gdje nastaje lava? Negdje u dubini mojih leđa? Ne, ona nastaje u mojoj glavi. Zatvaram oči i pokušavam unutarnjim očima vidjeti krater i kotrljanje užarene mase. Mislima ulazim u središte kratera i sama postajem lava. Toplina se širi cijelim tijelom, a moja križa postaju mjesto gdje ne osjećam toplinu nego nagomilavanje užarene mase. Misaona slika mojih križa prelazi u slike iz nedavno gledanog filma o propasti Pompeja.

Križa se ruše, a mišići oko njih postaju okamenjeni ljudi u položajima u kojima su se zatekli pri erupciji Vezuva. Mišići odgovorni za moje pokrete, ovako okamenjeni, nisu u stanju obavljati svoju djelatnost. Moram pokušati spriječiti daljnje odumiranje pokreta. Pokrećem zdjelicu i križni dio kralježnice. Osjećaj užarenosti prelazi u osjećaj zabadanja noža. Bol je konačno dobila svoje mjesto u mojoj spoznaji. Pokret zdjelice je izazvao taj osjećaj, ali mene ne boli pokret nego mišići. Zašto me oni bole pri pokretu? Ponavljam pokret i ubod nožem se ponavlja. Odjednom osjetim da je moje disanje neravnomjerno. Zaboravila sam, vjerovatno zbog boli, dovoljno izdahnuti. Zbog toga su moji udisaji kratki. Tek sada osjećam napetost u cijelom tijelu. Moj prsni koš se uopće ne pokreće, glava pritišće ukočeni vrat i podignuta ramena. Moram izdahnuti dugo i duboko da bih ponovo mogla pravilno udahnuti. Počinjem svjesno disati i istovremeno tražim izgubljeni ritam i dinamiku pokreta zdjelice i prsnog koša. Osjećaj uboda prelazi u bockanje. Toplina koju sam osjećala u tijelu se probija i u križa i zamjenjuje osjećaj užarenosti. Krater u mojoj glavi se polako hladi, okamenjeni ljudi se počinju pokretati i kao da se bude iz dugog sna počinju rastezati svoje udove. To moji mišići probuđeni mojim ritmom pokreću zdjelicu i kralješke. Ne zaustavljam pokrete iako osjećam bolove u njima. Polako pokretom prelazim prag boli i osjećam da se on kod svakog sljedećeg pokreta udaljuje. Konačno sam pronašla izvor boli i sada mogu pokretom na njemu raditi.To je spoznaja samoodgovornost, te odgovornosti prema životu koji traži i očekuje kvalitetno i pravilno funkcioniranje kompletne osobe.

Naš utjelovljeni um, misaono i emocionalno " ja", prvo licu jednine, je nadležan za spoznavanje dimenzije samoodgovornosti, a time i samoozdravljenja. Neodgovorno skraćivanje puta, prostora i vremena pokretu, blokira centre motoričkog učenja, pamćenja, i sjećanja u mozgu. Mozak i tijelo misle i djeluju zajedno.

Senzomotorna amnezija, gubitak pamćenja pravilnog toka pokreta, ima velike posljedice na daljni tok i kvalitetu aktivnog života. Da nebi postali invalidi svog neznanja počnimo si postavljati pitanja.Što nedostaje u obimu moga pokreta? Šta je krivo u mom držanju?Zašto nisam nikad razmišljala o načinu mog sjedenja, stajanja, hodanja?
U dijalogu sa kineziterapeutom možemo pronaći i odgovore na ta pitanja. Terapija nesmije biti jednosmjerna ulica u kojoj informacije teku samo u jednom smjeru. Bez naših povratnih informacija terapeutu su mogućnosti tretmana i instrukcija skučene. Terapiju moramo shvatiti kao učionicu ili kao prostor u kojem ćemo pronaći puteve ka ostvarenju snova o prestanku bolova.
Bez učinkovite kineziterapije sjedanje, ustajanje, koračanje, svakodnevni pokreti na poslu i u domaćinstvu postaju rezultatom naših obrambenih reakcija protiv boli. Neko vrijeme nam izgleda kao da smo pronašli pravi put u borbi protiv bolova.Tijelo postaje instrument nesvijesnih akcija neuromuskularnog sustava, pa s vremenom one postaju dio funkcionalnih uzoraka središnjeg živčanog sustava. Tada ih možemo nazvati navikama, a navika se teško riješiti. Jedno je sigurno, bol time nije pobjeđena, nego ostaje začahurena u slijepim točkama svjesti i spoznaje, onog zaboravljenog dijela pokreta i prostora, koji zbog neupotrebe, s vremenom, polako nestaje. To se najbolje osjeća u zglobovima, čiji trodimenzionalni prostor gubi volumen, a kosti, krivo opterećivane, gube strukturu, mišići elastičnost, duljinu i snagu.

Tako dolazi do dijagnoze" kronični bolovi lokomotornog aparata" ili jednostavno paušalno rečeno reumatizam. Tablete protiv bolova, koje nepomažu baš puno, se gomilaju u ladici pored kreveta, jer noć bez sna postaje sve dulja, a ustajanje ujutro postaje prava mora. Svaki pokret pa i ona najmanji prava tortura. Bol i dalje traje, a svi su upalni i po život opasni procesi isključeni, tablete pomažu sve manje i manje, a sama pomisao na pokret već boli tada treba potražiti pomoć kod kinezioterapeuta da bi, stručno vođeni kroz bol, naučili svijesno spoznati problem unutar sistema za pokretanje, da bi bol akceptirali u samokritičnosti svog neznanja i dugogodišnjeg nemara. Upozoreni na greške koje činimo pri pokretu moramo početi postavljati pitanja i prihvaćati odgovore, razmišljati o njima. Kako mogu donjeti odluku o promjeni ako mi nije jasno šta trebam promjeniti, a da bi mi to postalo jasno, moram nešto novo naučiti ili obnoviti staro znanje. Pri tome je potrebno voditi dijalog sa sobom samim, potrebno je i sebi samom postavljati pitanja.

Da li je moguće da je moje tijelo, za mene, velika nepoznanica?
Da li je moguće da neznam pravilno opteretiti zglob?
Da li sam ikad razmišljala o pravilnom držanju tijela?
To je pravi put da bi naučili donositi odluke o promjenama, te svjesno preuzeli odgovornost pri izvođenju pokreta u svakodnevnim aktivnostima. Pomoć terapeuta je samo putokaz za svjest o samospoznaji i samoodgovornosti, a konačna odluka, u koju možemo biti sigurni tek sticanjem novog motoričkog znanja, leži u nama samima.

IZVOR: poglavlje iz knjige Dijana Jelčić "Umijeće svakodnevnog pokreta"Kapitol, Zagreb 2006.

Linkovi :
http://ja-i-pokret.blogspot.com/
http://pokret-kao-lijek.blogspot.com/
http://pokretom-od-budenja-do-spavanja.blogspot.com/
http://svijest-o-tijelu.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/